ART
Ming Smith
words by Faith Cummings
photos by Ackime Snow
While she's gone on to influence photography and the art world at large with her indelible vision that continues to shape how we all see the world around us, Ming Smith's first and still enduring love will always be dance. But from the beginning, that romance was riddled with complexity— making Smith aware of what her Blackness meant to others as a young girl. Her innocent watching of the "tippy-toe girls" and asking to join them in class was quickly confronted with her unvirtuous exclusion by one of the studio's teachers and Smith's subsequent sadness. But she would run up against dance again decades later, sa mnogo privlačnijim susretom koji će je uskoro naučiti putevima Katherine Dunham i mnogih drugih crnih koreografa koji su bili produžetak rada na kultiviranju dijaspore koji je sama obavljala.
Mnogo prije nego što je postala prva crnka fotografkinja u kolekciji MoMA-e, Smith je bila dijete koje je pozajmilo majčin Kodak Brownie, fotografisanje svoje drugarice iz vrtića — gotovo istog trenutka se zaljubila u stvaranje slika. To divljenje nastavilo se tokom njenog boravka na Univerzitetu Howard, gde je pohađala izborni kurs fotografije, i tokom njenih manekenskih dana, kada je počela razmišljati o ideji fotografije kao umjetničke forme dok je globalna umjetnička industrija vodila isti razgovor.
Svoj dom kao umjetnica pronašla je u Kamoinge radionici: uticajni kolektiv crnih fotografa u Njujorku koji je formiran god 1963, Smith se pridružila grupi 70-ih nakon što je žudjela za vlastitim prostorom u istovremenim pokretima crnačkih umjetnosti i građanskih prava koji su se odvijali u to vrijeme.. "Kolektiv je bio aktivan u nastojanju da naše ljude pokrene naprijed u to posebno vrijeme," ona kaze. "Roy DeCarava je započeo radionicu kako bi imao malo autonomije i recimo tako o slikama crnaca koji su bili u mainstreamu. Mnogo puta, bilo je negativnih stereotipa u medijima, tako da smo željeli proizvesti slike koje dolaze iz naše zajednice i naše vlastite tačke gledišta."
I producirala je godinama prije nego što je MoMA došla 1979. "To što sam bila prva crnka fotografkinja u muzeju dala mi je afirmaciju, ali uvijek sam to opisivao kao osjećaj kao da sam dobio Oskara, ali niko nije znao za to," ona kaze. Samo nekoliko ljudi je tada znalo za njeno dostignuće, i bilo je očito da je stvaranje prostora koji je stvorila za mnoge nakon nje bilo izazovno i usamljeno u to vrijeme. "Nije bilo načina da se uđe u posao fotografije jer to tada nije bio posao," otkriva ona. "Jedini fotografi u to vrijeme bavili su se modom i oglašavanjem, a niko od njih koji su bili Crni nije mogao zadržati svoje studije." So Smith likens her career to that of a mixed media artist or painter—Faith Ringgold is one of the names that easily come to her mind because of her protests against art institutions to have Black artists showcased in their collections.
But as much as breaking ground and defying the odds are integral to Smith's journey, so are genuine moments of joy in capturing tender moments with some of the world's most iconic artists. When ruminating on her favorite photos, she instantly brings to mind shooting the great American sculptor and graphic artist Elizabeth Catlett and the "Godmother of African American Art" Dr. Samella S. Lewis. The two visionaries were also close friends, and Lewis wrote a book on Catlett's work in 1984—about twenty years into Catlett's exile from the U.S. in Mexico. "I was really new when we first met, but when I was in Los Angeles, and they were in their later years, I took photos of them together and it was a beautiful moment," she recalls. The inimitable Gordon Parks was also a dear friend of Smith's, and she spoke fondly of the photo hanging on her wall now that she had taken of his last Christmas. "Every New Year's Day, one of my best friends and I would go to my lawyer's house and Gordon Parks's home was right around the corner, so we'd walk over," she reminisces. "I remember Gordon would still have his Christmas tree up on New Year's Day."
Smith ultimately wants to leave a legacy of hope to young Black photographers and a pathway of sorts for what's possible in their careers. Ohrabrena je svim uvidima koji umjetnici ambiciozni i zaposleni mogu dobiti iz razgovora i intervjua, i oduševljena je što se toliko mladih ljudi zanima za fotografiju - dovoljno da ide u školu fotografije koja nije postojala kada je ona dolazila.
U sadašnjosti, Smith još uvijek snima svijet oko sebe, sa svom svojom lepotom i složenošću. Njena prva samostalna izložba, Projekti: Ming Smith, prikazuje se u MoMA do kraja maja, i još uvijek je u ispunjenoj i ljubavnoj vezi s plesom, kreće se na časove sabarskog i afro-kubanskog plesa što češće može. Šta će njena budućnost doneti u potpunosti zavisi od nje; samo smo oduševljeni što smo zajedno na vožnji.